Red vješanja, red odojka – izbori 2011. – izborni vodič za prijatelja u inozemstvu

Bok frende,

baš mi je drago da si mi poslao mail. Moram priznati da sam se već zabrinuo jer se nisi javio već neko duže vrijeme pa sam u jednom trenu pomislio da se nije desilo nešto loše. Gledao sam i po face-u zadnjih dana hoćeš li biti u sobi za čavrljanje, ali ništa. Happy sam zbog tvoje male jer se riješila vodenih kozica. Da, znam da to može biti problematično, ali bolje sada nego da s tim ima problema kad bude starija.

Tvoj mail stavio me na veliku kušnju. Znam da si već preko dvadeset godina vani i fakat mi nije jasno kako ne stigneš pratiti naše portale i neke naše programe preko satelita pa da i sam vidiš kakva je situacija oko tih izbora od kojih smo već i mi svi u Hrvatskoj poluludi. Što se glasanja za dijasporu tiče, mislim da se nije ništa promijenilo od zadnji puta. Znaš proceduru. A kako se živi u Hrvatskoj? Bolje da si pitao da ti u par riječi objasnim istraživanja oko božje čestice u Luzernu. Mišljenja sam da bih ti to mogao objasniti puno jednostavnije nego ovo oko situacije kod nas. Bili smo u dreku, a sad smo u govnima do grla. Ljudi su u komi. Depresivni, tužni, žalosni, ne vide baš nikakvo svjetlo na kraju tunela, a još uvijek se traži krivac tj. onaj tko će podnijeti teret svih malverzacija, farbanja, korupcija, pronevjera kako u državnom sektoru, tako i u privatnom. Nadam se da znaš da je Sanaderu počelo suđenje za sve one optužnice za koje ga se tereti, ali i to se svelo na medijski cirkus. Tresla se brda, rodit’ će se niš’. A što da ti kažem da je na jedno od prvih saslušanja pred sucem, mislim čak da je bilo i prvo, došao u nekim starim cipelama, lošim hlačama i otužnoj jaknici i onda se ispričavao sucu što je došao tako odjeven jer je mislio da ide na kontrolu u bolnicu. Halo, ma daj me nemoj žderat. Mislim, tko tu koga *ebe. Kao da se radi o tome da li kupuješ 10 dkg ili 15 dkg salame. Fakat rade cirkus oko toga, ljudi se smiju, umjesto da plačemo svi zajedno jer to su milijuni i milijuni zamračenih kuna. Naših kuna, mojih, od susjede Maje, a i od gđe. Verice s drugog kata koja je već osam mjeseci na burzi, a ima završeni fakultet.

Pajo moj, ne bi vjerovao da si vidio kako to izgleda. Pojavila i se neka snimka bivšeg premijera i nekog tipusa iz MOL-a. U nekom fensi restoranu snimilo ih kako se nešto domuđavaju, razmjenjuju papiriće, nešto pišu po tim listićima, a vidi se na toj snimci kako je Sanader izvadio bateriju iz mobitela. Normalnome dovoljno da shvati kako tu neki vrag smrdi, a to sve u nekoj tajnoj prostoriji restorana. Neki VIP prostor ili nešto. No, da te ne davim sa bivšim premijerom. Ljudi masovno ostaju bez posla, kasne plaće po pet/šest mjeseci, godinu, dvije, užas i vlada ogromno nezadovoljstvo u društvu. Krade se državno žito, ljudi spavaju po šatorima ne bi li vladajući u Vladi nešto napravili i dotjerali do toga da ljudi dobe svoj novac. Koliko je stvar alarmantna govori i činjenica kako se formirala i neka udruga koja ljudima koji ne dobivaju plaću pruža psihološku pomoć, imaju neke grupne terapije. Već sad vidim škvadru, k’o na filmovima: Dobra večer, ja sam Marko, meni poslodavac nije isplatio plaću već sedam mjeseci. Mogu zamisliti i Vladimira Šeksa u toj situaciji. „Bok, ja sam Šeki. Ostao sam bez posla, a Jaca nije uplaćivala doprinose svih ovih godina.“ Tako ti je kod nas. Brutalna realnost koja pogađa ravno u srce, a istovremeno ti steže vrat poput nevidljive utvare. Koma prijatelju moj, koma. Sve se ispomiješalo, podjela je sada na one koji imaju velike količine novca i na one koji jedva krpaju kraj s krajem. Jedni odlaze na fina putovanja, Dubai u prosincu i trpaju u svoje skupe kofere finu ljetnu odjeću i japankice, mažu debele tjelesine kremicama za sunčanje, troše enormne količine novca, a dotle sirotinja po hrvatskoj metropoli stoji u redu za pučku kuhinju i kopa po kantama za smeće. Točnije, skupljaju proklete plastične flaše za koje dobiju jadne pola kune po komadu ne bi li skupili za mlijeko i kruh koji je „by the way“ sedam i više kuna. To ti je oko jednog eura. Ponekad se pitam tko je tu lud jer ima i druga strana medalje. Svi kukaju kako su u generalnim problemima, nemaju love, kasne s kreditima, banke sjedaju na plaće, uzimaju kuće, stanove, a isti ti koji kukaju stoje u redu za najnovije mobitele koje valjda uzimaju na tisuće mjesečnih rata. Imaju najnoviji „ajfon“, ali nemaju za platiti struju ili djetetu za nove cipele. I tu je situacija pomalo konfuzna, nedorečena, meni osobno potpuno neshvatljiva.

No, da te ne gnjavim toliko sa situacijom u društvu, pitao si kakva je situacija s kandidatima oko izbora. E tek na tu temu se čovjek može totalno otkačiti. Iskreno, više se ne zna tko s kim prijateljuje, s kim je neprijatelj, koga je do sad vrijeđao, a sad se s tim istim liže. Znaš da je HDZ trenutno još uvijek na vlasti. Bivši predsjednik stranke, a ujedno i bivši premijer, kao što sam ti i ranije spomenuo, je u reštu. Ako mu dokažu sve ono za što se tereti, mogao bi tamo i ostati do jedno 2984. godine, a pitanje je samo tko će i kako vratiti tu lovu umjesto njega. Njegovu ulogu preuzela je Kosorica, Jadranka ili kako je narod zove „Jaca“. Jedna totalno čudna žena koja je od bivšeg šefa nasljedila stranku, vladu, državu i ljubav prema modnim detaljima. Dok joj je bivši šef potrošio brdo love na satove od kojih jumeći u zatvorskoj ćeliji sad i nema baš neke koristi, Jaca ti obožava broševe. Za svaku prigodu ima posebno odabrani broš koji ponosno nosi na lijevom reveru svog sakoa, a neki znalci su kolekciju procijenili na oko 150/200 tisuća kuna. Eto, tako je kod nas. Ona je nositeljica hadezeovih listi, a slogan u predizbornoj kampanji im je „Najbolji kad je najteže.“ I taj slogan možeš protumačiti na dva načina. Prvi se odnosi na Hrvatsku u cjelini jer Hrvatskoj je trenutno najteže pa im je taj slogan takva šamarčina jer su upravo oni krivci za to što je Hrvatskoj najteže. Oni su ti koji su nagomilali vanjski dug, ukinuli brojne beneficije, uništili tj. ne napravili ništa za razvoj posrnulog hrvatskog gospodarstva, prevarili seljake i gomilu sličnih poteza koji su vratili Hrvatsku godinama unazad, a o aferama državnih poduzeća da ti ne govorim. Tko god je mogao nešto negdje maknuti neku lovu za crne dane, taj je svoju priliku debelo iskoristio. Neki su otkriveni pa im sada sude, a neki se slatko smiju brojeći nelegalno stećene šuškave Radiće, Maruliće i Starčeviće misleći samo o tome kako ih nikada nitko neće otkriti jer ti isti su se i busali u debela hrvatska prsa i vikali kako pravna država funkcionira. Ministri, zamjenici, pomoćnici, vozači….svi su imali prste u pekmezu. Drugo tumačenje slogana možeš gledati na to kako je sada njima, hadezeovcima najteže. Bivši šef prebire žlicom po ručku remetinečke kantine, blokiran im je žiro račun, blokirana imovina jer su ih ulovili s istim tim prstima u istom tom pekmezu. Nemaju dovoljno novca za kampanju, a snimke sa predizbornih skupova koje se prikazuju na televizijama graniče s dobrim ukusom. Jaca totalno aritmično pleše na svakom skupu, članovi stranke govore ljudima zašto „ne glasati za HDZ“ (da i toga je bilo), napadaju svoje političke neprijatelje raznim krajnje gnjusnim izjavama pa ih prozivaju „da slažu srpsku vladu“, spominju tko je pušio, a tko nije pušio travu, vječito spominju kako njihovi neprijatelji žele ponovno Jugoslaviju, do iznemoglosti spominju koalicijsku vladu s početka 2000.-ih itd. itd. Vrhunac svih njihovih predizbornih epizoda svakako je bilo potpisivanje koalicije sa splitskim gradonačelnikom Kerumom koji je formirao Hrvatsku građansku stranku. Isti taj HDZ i isti taj Kerum su u splitskoj gradskoj skupštini vodili rat, a nisu birali vrijeme i mjesto za međusobnu komunikaciju koja ne priliči ozbiljnim i odraslim ljudima na takvim funkcijama. I nakon gomile verbalnih šamaranja, Kerum posljednjih tjedana Jacu drži kao kap vode na dlanu pa ju tako u Metkoviću naziva hrvatskom princezom, a na predizbornom skupu na Prokurativama pjevao joj je Lipa si lipa. Oni koji imaju problema s probavom riješili su se muka jer odlazak na WC je nakon takve scene bio garantiran. Pitanje je samo da li su ljudi morali povratiti ili je bila riječ o proljevu. Da stvar bude gora, osim videa, imali smo tu čast i slušati audio, a nekoliko stotina tisuća Hrvata je istovremeno stisnulo „mute“ na svom daljinskom upravljaču. Iskreno, u jednom trenu sam se i zapitao koji su Kerumovi motivi za bavljenje politikom jer nekako, barem je tako povijest pokazala, većina političara gleda vlastito dupe i računa na neku materijalnu korist koju će izvući preko politike.

Kerum je situiran čovjek, osigurao je sebi, supruzi, ljubavnici koja mu je kasnije postala i suprugom dok je prva supruga postala bivša, brojne nekretnine, pokretnine, zalihe novca u banci. Vozi se u autima o kojima ja mogu samo sanjati, jahta vrijedna desetak milijuna eura služi mu da skokne na kavu do Hvara ili Brača. Pobrinuo se i za ostatak obitelji. Jedan nećak od 23 godine baca se u građevinski biznis i graditi će nebodere, kaže, drugi nešto mlađi, razbija ferrarije po autoputu. Ima se, može se. Možda su njegova uvjerenja zaista ispravna i bavi se politikom isključivo zbog politike, a ne zbog interesa. Ako možda i misli zabrazditi i napraviti nešto protuzakonito to će uskoro biti nemoguće jer kad na Marijanu podigne 40-metarski kip Isusa, šanse za bilo kakav lov u mutnom biti će svedeni na minimum. U trenu kad se na splitskom Marjanu digne ovaj divovski kip, Splićanima neće preostati drugo nego staviti maske i ludovati po cijeli dan jer Split postaje novi Rio de Janeiro. Sobe /romms/ zimmer/ camere prodavati će none već na silasku s autouputa u Dugopolju. Rashlađena bevanda na svakom uglu za male pare, klapska pisma iz svake konobe, iz svakog stana pivaće se Večeras je naša fešta i eto mamca za turiste i furešte. Ludilo brale. Poludit će Splićani od karnevala, a ako ne od karnevala, onda od vlasti.

Mrski neprijatelji ranije spomenutom putujućem HDZ cirkusu predvođenih gomilom klauna su dušmani, jugonostalgičari, crveni, ovakvi i onakvi okupljeni pod nazivom Kukuriku koalicija. To je skupina pjetlića na čijem čelu je mladi političar, nasljednik Račana, Zoran Milanović. Mislim da su upravo Zokija optužili da je pušio travu. Zamisli ti grijeha. Jel’ se sjećaš kako smo mi nekada znali. He he, e to su bili dani. Pivo, dobar rock i tu i tamo kakav joint. I mi smo među grešnicima. Pušili smo travu, jesmo li i mi crveni, Jugoslaveni, komunjare…? Od ostalih članova ove leteće Kukuriku ili kako su ih nazvali Kukulele koalicije tu su ti još i Radimir Čačić iz HNS-a. Za razliku od Zokija, on nije pušio travu ili bar nije priznao da je pušio, ali je zato skrivio prometnu nesreću u Mađarskoj u kojoj je poginulo dvoje ljudi. To je njegov grijeh, a mislim da mu je činjenica što je skrivio nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi dovoljno breme koje će morati nositi do kraja života. Jaca i ekipa vrlo često spominju tu Čačićevu epizodu u javnosti i naslađuju se. Trljaju sol na ranu. Tu bih još nadodao i epizodu s novoizabranim varaždinskim gradonačelnikom, Goranom Habušom, inače iz redova HNS-a. Hadezeovci su sa zadovoljstvom organizirali hajku i napravili lov na vještice jer je Habuš nekoliko dana nakon preuzimanja mandata imao manju prometnu nezgodu i to baš u dane Martinja pa je bilo i nešto alkohola u krvi. Kosorica okružena ekipom za inkviziciju spremno je dočekala tu vijest te su na brojnim predizbornim skupovima razdraganom mnoštvu veselo uzvikivali da dobro razmisle da li će glasati za one koji ne znaju upravljati autom, a kamoli državom. Fuj, igre bez granica.

U ovom timu nalazi se i IDS, istarska stranka. Na njezinom čelu je Ivan Jakovčić, a o njemu ti ne znam puno jer čovjek brije po Istri, a znaš da sam ja na kontinentu. Ono što ti mogu reći je to da svekolika hrvatska javnost nije ostala uskraćena za ogromnu Jakovčićevu trbušinu, sise kojima bi se ponosile i mlađe djevojke i rutava prsa koja nam je pod nos nabio na otvaranju neke kulturne manifestacije u Istri. Bio je to prizor koji ostavlja bez daha. Jednostavno smo bili prisiljeni isti tren zatvoriti usta i otrčati prema WC-u jer bi u protivnom iz sebe izbacili cjelokupni sadržaj želuca. I posljednji, ali ne zbog toga manje važni član ove zanimljive četvorke je Silvano Hrelja i on je predvodnik jakih snaga umirovljenika. Do moje penzije je još jako jako daleko tako da niti stranku, a niti Hrelju ne poznajem. Sigurno je da je pjetlićima u interesu imati čelnika HSU-a (Hrvatska stranka umirovljenika) jer su oni ogromna glasačka mašinerija i u njima leži veliki izborni potencijal. Pitanje je samo da li će penzići s Hreljom na kraju biti na dobitku ili na gubitku. Prosjek mirovine je oko dvije tisuće kuna, možda koju kunu više. Naglašavam prosjek jer ima onih koji primaju i puno manje od toga, a tu su i oni koji sa svojom mirovinom mogu pristojno živjeti, npr. saborski zastupnici. Neka, naradili su se, zaslužili su. Priča oko povećanja mirovina mislim da ne drži vodu jer je država bez obzira na pobjednika ovih izbora neće moći osigurati bilo kakvo povećanje mirovina. Neće imati od kuda namaknuti lovu. Vjerujem da bi onima na vlasti bilo najbolje da radimo do jedno sedamdesete , odemo u mirovinu i po primitku rješenja se ubijemo. Da ne radimo trošak napaćenoj, opljačkanoj, jadnoj državi. Radi uštede bilo bi zgodno svakog prvog u mjesecu podijeliti ta rješenja o penziji i dogovoriti termin za masovno samoubojstvo. Pa recimo na maksimirskom stadionu okupiti gomilu penzića, zahvaliti im na svim godinama truda, rada, samoprijegora te onako uz par prigodnih riječi u datom trenutku preko razglasa objaviti: Penzije ste dobili, molim lijepo, možete se ubiti. Ako preživite, čestitamo. Ostalo će napraviti vaša penzija jer od nje nećete dugo.

Od ostalih stranaka koje imaju kakve takve šanse doći do nekog mjesta u Saboru, tu je neizostavni HSS ili Hrvatska seljačka stranka. Njihov vođa je Josip Joža Friščić. Oni se zalažu za prava seljaka, a njihov jedini izborni adut je još uvijek aktualni ministar turizma Damir Bajs koji je pokupio lovorike za ovogodišnju turističku sezonu koja je bila i bolja no što se očekivalo. Jadnog Bajsa razvlače po većini predizbornih skupova, folklorna društva sviraju, pjevaju, dijele se jabuke, pleše se u vlakiću, drže se govorancije. Joža i Bajs na čelu kompozicije. Što reči o Bajsu, možda detalj da je prije neke dvije godine glasao ZA novi Zakon o medicinskoj oplodnji koji je gomili parova koji žele djecu, a potrebna im je po tom pitanju medicinska pomoć, prouzročio gomilu problema. Tebi za informaciju, Bajsova žena je ostala trudna upravo uz pomoć medicinske oplodnje. Halo? Vrlo licemjerno, ali što drugo reči o čovjeku dvostrukih mjerila. Na zadnjim izborima HSS se priklonio HDZ-u, a sad valjda još čekaju da vide izborne rezultate pa će odlučiti kome će se dati posvojiti.

HDSSB još je jedna od stranaka koja ima kakve takve šanse doći saborske fotelje. Branimir Glavaš u zatvoru je u susjednoj BIH, a stranku vodi Vladimir Šišljagić zapamćen po skandalu u Dalju kada je došlo do verbalnog dvoboja između njega i ministra unutarnjih poslova, Tomislava Karamarka. To si trebao vidjeti, dozovoliti si takav ispad na obilježavanju obljetnice pogibije daljskih policajaca. Prestrašno. Prštale su uvrede, Šišljagić je Karamarku oduzeo riječ, ovaj se zapjenio pa je odvratio, ljudi dovikivali, negodovali. Bez imalo poštovanja prema samom događaju, okupljenima i obiteljima poginulih. Odvratno i za svaku osudu i jednog i drugog. Da ti ne kažem što je bilo kasnije, predsjednik osjećko-baranjskog HDZ-a Šišljagića je nazvao „bivšim oficirom JNA i vojnim lekarom, pionirčićem…“ Usput, Karamarko ima svoju grupu na fejsu, zove se „Karamarko daj ostavku“, a gdin. ministar je 13.09. ove godine od Jace ponosno dobio natrag svoju člansku. Vratio se u redove stranke iz koje je izišao 1994., a od toga su Kosorica i Karamarko napravili medijski spektakl. Ugrijalo me oko srca kad sam vidio kako žustro Kosorica čestita na ponovnom povratku u „zna se“ stranku i srdačno ljubi Kara Marka, a Tomislav sav ozaren od sreće gleda prema novinarima. Ovoga puta nisam trebao povraćati, scena je bila vrlo topla, u razini meksičkih sapunica jeftine produkcije.

Ima i nekih novih faca na našoj političkoj sceni. Ekonomist Ljubo Jurčić u koaliciji s Blokom umirovljenika i Primorsko goranskim savezom također ulazi u borbu za Sabor, ali bez brige, i Jurčić je imao situaciju jer se na njegovoj listi našao određeni Lazar Grujić, heroj zaštinik umirovljenika i borac za prava radničkih mirovina. No, ispostavilo se da je Lazar u penziji od svoje 46. godine koju mu je potpisao Drago Rubala. Sigurno se pitaš tko je Drago Rubala. E, to je radijski i televizijski voditelj emsija lako-zabavnih nota. U emisije se uglavnom telefonski javljaju gospođe koje skoro pa svršavaju kad uspiju doći do svojih par sekundi u eteru. Voditelja oslovljavaju sa doktore i tu je kvaka. Drago Rubala je doktor, liječnik koji je trenutno također u pritvoru jer se ispostavilo da je ljudima u zamjenu za poveću količinu novca sređivao invalidske mirovine. Nekome je očito stao na žulj i prijavio ga je Uskoku i sad se dr. Drago Rubala umjesto na pozive napaljenih sredovječnih gospođa javlja samo na sudske i policijske pozive.

I zagrebački gradonačelnik, Milan the Miki Bandić ima svoju listu za ove izbore, a očigledno je da mu predsjednički izbori, kada je izgubio od Josipovića, nisu bili dovoljni da nauči lekciju. Ne znam od kud mu novaca za kampanju, a to se pitaju i mnogi budući da je financiranje predsjedničke kampanje bilo obavijeno velom tajne, a Miki se kleo pred Bogom, ženom, javnosti da je sve transparentno. I Miki ima putra na glavi. Gradio je vikendicu u okolici Zagreba bez građevinske dozvole, pod utjecajem alkohola bježao je od policije, kupio stan od 125 kvadrata vrijednosti oko 370 tisuća eura, a ispostavilo se da je stan dvostruko veći i skuplji. Višnja na vrhu kolača njegovih afera svakako je bila gradnja montažnog WC-a na autobusnom stajalištu, vrijednog 1,5 milijuna kuna. Umjesto da se pomogne socijali, grade se luksuzni šekreti koji zjape prazni jer narod nema što za jesti i popiti pa samim time niti razloga za obavljanje fizioloških potreba.

Iskreno, radije bi se popišao na neke predizborne plakate nego u pisoar milijunskog toaleta.

Osim velikih stranaka predvođenih poznatim njuškama, tu je ogroman popis meni osobno potpuno nepoznatih stranaka pa imaš Abecedu demokracije, Agendu mladih demokrata, Akciju mladih, Akciju za bolju Hrvatsku, Glas razuma, Demokratska stranka žena, Hrvatska 21. stoljeća, Nacionalne demokrate, Volim Hrvatsku, Stranka hrvatskog zajedništva, Nova Hrvatska, Obiteljska stranka, Zelene u nekoliko varijanti i stranku Hrast.Točnije H-rast ili hrvatski rast, ali bolje da se radi o hrastu nego o bukvi. Bukvu se nekako povezuje s bedastoćom dok me hrast asocira na nešto snažno, jako, čvrsto, mada ne znam tko su „drvosječe koje predvode ovu šumsku družinu“. Ako je neka furka na Robin Hood-a i ako se program temelji na tome da će pobrati lovu bogatima i dati siromašnima, onda ću ovih dana obratiti malo više pozornosti na muškarce u tajicama.

Popis neovisnih listi je beskrajan i ima tu svakojakih imena, a ako se sjetiš sedmog razreda, onda pamtiš i natpis na školi – „imena luda nalaze se svuda“. E, tako ti je i sa tom neovisnom listom. Ima tu svega i svačega. To ti je jedna krumpir salata koje bi se posramila i naša premijerka Jaca. Imena koja odskaču od ostalih svakako su ona Mladena Schwartza, bradatog desničara koji se zalaže za promjenu Ustava, uvođenju diktature i smrtne kazne pa bi sve neprijatelje države ili strijeljao ili objesio, a pri tom je ostao nedorečen radi li se o javnim egzekucijama k’o u povijesti pa će se narod skupiti, gledati smaknuća, a pritom jesti kokice, snimati pametnim telefonima dok će musava dječica trčkarati uokolo s helijem napunjenim balonima. Bravo Mladene.

Na nekom od televizijskih sučeljavanja odmah iza diktatora svojim potencijalnim biračima predstavio se i propali glazbenik Siniša Vuco. Davnih dana duge kose i retro naočala drvio je po nekakvim zabavnjacima. Vuco voli piti i ljubiti, takvoga ga je rodila mater, a takav će i ostariti kaže u jednom od svojih hitova. Ostario je Siniša uz pjesmu, napustila ga duga kosa, ali ne i naočale, a birače putem interneta vabi da glasaju za njega uz poruku: Glasajte za Vucu, svi želimo janjetinu. Predizborni slogan govori više od tih osam riječi, jedne točke i uskličnika na kraju. „Šutnja je zlato. Pričat ću u Saboru!“ Toplo se nadam da će održati svoje obećanje i u Saboru samo pričati, jer ako se uhvati pjesme zabrinutost za mentalno zdravlje nacije postati će sasvim opravdana. Ako te zanima više informacije o ovom osebujnom i nadasve ozbiljnom političkom kandidatu, potraži malo više informacija na nekoj od tražilica. Zasigurno ćeš naletiti na njegov predizborni spot u kojem priča, a iza njega se vrti janje. Nadam se da je to ona ista ovca iz reklame jednog mobilnog operatera od koje mi je muka.

Osim spota, vantjelesno iskustvo doživjet ćeš i ako pronađeš snimku koja je procurila na internet prije nekoliko mjeseci, a koja prikazuje ovog potencijalnog saborskog zastupnika. Siniša Vuco, kandidat na parlamentarnim izborima 2011. godine u video clipu u trajanju od dvije minute, vidno pod utjecajem alkohola pokazuje svu silinu poznavanja hrvatskih psovki, udara u mašinu za mjerenje snage, a u datom trenutku društvu pokazuje i svoju muškost. Sve to u rastegnutim gaćama uz glasno odobravanje okupljenih. Da, ima i takvih likova na ovim izborima. Komparacije radi, od Jace ili Zokija Milanovića to ne očekujem. Za Jakovčića već nisam siguran jer je polovinu već pokazao.

I to je prijatelju moj samo maleni dio onoga što se nudi na meniju ovogodišnjih izbora. Priznajem, ljubomoran sam na tebe bezgranično jer ne moraš proživljavati ovo isto što i ja, i ne moraš biti svjedok medijskim ispadima, eskapadama i svinjarijama pojedinaca.

Ako je vjerovati predizbornim programima, Hrvate uskoro očekuje: blagostanje, napredak, smanjenje nezaposlenosti, razvitak gospodarstva, gradnja novih autocesta i mostova, borba protiv korupcije, smanjenje poreza, veće porodiljne naknade, povećanje BDP-a, smanjenje vanjskog duga, smanjenje kamata na kredite građana, transparentnost, poštivanje svakog građana, povećanje mirovina, neograničena ulaganja u znanost i kulturu, besplatno fakultetsko obrazovanje, ljudska prava, snaga sindikata i gomila drugih beneficija. Pitam ja tebe tko će onda biti na koga ljubomoran. Potrebno je samo malo pričekati, a onda kad se svijetom prošire glasine o maloj zemlji u Europi u kojoj teku med i mlijeko to će biti pravi boom. Već zamišljam turističku sezonu jer će milijuni turista dolaziti u obećanu zemlju, diviti se Hrvatima, njihovim zadovoljnim licima, blagostanju. Istovremeno vidim i lice zabrinutog Bajsa koji ne zna gdje smjestiti sve te znatiželjnike dok Friščić kalkulira o novim izborima i o tome kako će opet imati Bajsa kao asa iz rukava.

Ne bih te više gnjavio i oduzimao ti vrijeme. Ne znam koliko sam ti pomogao ovom porukom, ja se nadam barem malo, ali pogledaj i sam malo po internetu tko što nudi i tko prodaje maglu, a tko konkrentnu priču. Izbori su za nekoliko dana pa vremena imaš dovoljno, a ako trebaš kakve dodatne informacije javi se.

Pozdravi obitelj i Vladu ako ga još viđaš.

Do idućeg puta, ili izbora….

Slovencu sam pokazao veseljka

Većina nas svakodnevno u automobilu provodi oko sat vremena. Neki više, neki manje. Neću sad sitničariti oko točne minutaže, ali želim skrenuti pozornost da smo  u ovo ludo vrijeme kad svi nekud žure i tempo je postao koma, vezani uz auto, da se vozimo na posao (ako imamo sreću da ga imamo) ili se vraćamo od nekud. Idemo Htjeli ili ne, automobil danas više nije luksuz nego se profilirao kao potreba. Ja sam tip koji dnevno provodi u automobilu oko sat, sat i pol te napravim svaki dan oko šezdesetak kilometara.

Moja srednja klasa automobila meni je draga. Ne patim na to da moram imati mrak auto, da mora biti Mercedes, Audi ili već nešto „fensi“. Bitno mi je da ljeti radi hlađenje, a zimi grijanje. Postoji i CD player koji čita i mp3 i to mi je dovoljno za ugodnu vožnju. Naravno, tu je i velika pepeljara. O da, ja sam od onih koji puše u autu, od onih koji nepotrebne papire bacaju iza suvozačkog sjedala. Ja sam taj koji auto čisti svakih par mjeseci i ne robujem ja autu. Pa nisam ga otplaćivao pet godina da bih se mučio i čistio svaki dan. On služi meni, a ne ja njemu. Što se same vožnje tiče, volim se voziti umjereno. To znači da poštujem sva važeća ograničenja u gradu, propuštam pješake na zebri, dopuštam vozačima sa strane da se ubace, propustim, dajem žmigavce redovito…. Pazim što radim. I ono što je najbitnije, ne živciram se zbog drugih vozača. Potpuno mi je svejedno da li se netko vozi sporije ili brže, sve dok ne ugrožava moju sigurnost, ja sam totalno cool.

Tek neki dan izbacili su me iz takta. Ali ono, izbacili da sam fakat popizdio. Često me obveze odvedu u Sloveniju, imam nekih poslova tamo, nebitno za priču o kojim se poslovima radi. Nije ništa protuzakonito i odem u prosjeku u tu obećanu zemlju jednom tjedno. Ono što je fenomen kod Slovenaca jest činjenica da vrlo mali postotak, ma ono, sasvim mala mizerija, možda tek neki promil u odnosu na sveopću vozačku slovensku populaciju koristi pokazivač smjera ili narodski zvani žmigavac. I na to sam se već nekako naviknuo mada mi nije jasno da li se to u slovenskim „avto šolama“ ne uči, nema potrebe ili su jednostavno oni to prihvatili kao nepisano vozačko pravilo. I tako svaki put, a posebno na kružnim tokovima, moram predvidjeti, znati kuda će skrenuti. Što se kružnih tokova tiče, Slovenci ih posebno vole. O da, kružni tokovi njima su otkriće. Gdje god je bilo moguće nakalemiti kružni tok, oni su ga stavili. Slovencima su kružni tokovi fetiš. Čovječe, da ne povjeruješ koliko ih ima. Naprosto ih obožavaju, vole te kružne tokove, sve čekam kad će jedan dan osvanuti neki znak „dozvoljeno samo tri kruga“.

I tako ja krenem iz Slovenije prema domovini. Zaustavljam se na kružnom toku i čekam da tri auta koja su već bila u kružnom toku skrenu „negdje“. Naravno da žmigavci nisu bili uključeni. Oni se voze….. I teško mi je procijeniti kud će skrenuti koji od ta tri automobila. Ja, ne želim srljati u kružni tok jer mi zaista ne treba da me naguzi još neki Slovenac.

I čekam ja da se „fantji“ odluče kud skrenuti. U jednom trenu u retrovizoru vidim kako mi se velikom brzinom približava neki auto slovenskih registracija…. I stane on iza mene i sjedne na trubu. Da sjedne, frajer legne… i trubi i trubi i trubi. Nije to trajalo tako dugo kako zvuči, ali nekih desetak sekundi jest. Ubacujem informaciju da su u kružnom toku sada samo dva automobila.  Jedan je nestao, otišao valjda u Europu. I pogledam u retrovizor da vidim koji se to biser našao trubiti i živcirati. U retrovizoru vidim mlađi par, ona mirno sjedi, on manijakalno trubi i s njegovih usana čitam: „Je*o ti pas mater.“ i još nešto….potpuno nebitno što. Možda je spomenuo i nekakve „hrvaške kurbe profuknjene…“.  Nisam uspio razaznati.  Ovo sa psom, mojom majkom i glagolom bilo mi jasno kao dan. Nisam pogriješio, vjerujte mi da je bilo više no očito. Priznajem, u tom trenu izgubio sam kontrolu. Inače se ne dam samo tako izbaciti iz takta, ali ovo je bilo i za moje beskrajno strpljenje pretjerano.

Nisam kriv, stojim i čekam na ubacivanje u kružni tok i koji vrag sad on meni trubi, a k tome mi još spominje to što mi spominje. Potpunim automatizmom, bez ikakvih kontroliranih procesa od strane mozga, u zrak se digla moja desna ruka. Ne samo da se digla ruka, već su se prsti šake posložili upravo tako da je ostao stršati ponosno i gordo, samo moj srednji prst. Moja prenesno značenje za veseljka. I još sam bio toliko odvratan da sam vratio ruku malo unatrag i ponovno ju postavio u valjani položaj kako bi manijaku dao do znanja što mislim o njemu i njegovoj vožnji.

Pokazao sam Slovencu srednji prst i osjećao sam se dobro. O da, osjećao sam se prokleto dobro. Ovo sam napravio po prvi put u životu i bio sam ponosan na sebe. Bio sam ispunjen srećom i smirenošću. Pomješale su se emocije. U isto vrijeme sreća, uzbuđenost, smirenost, strah, sram…. Bio sam izvan sebe. Ali osjećao sam se prokleto dobro. Ponosan na sebe i svoj srednji prst koji sam usmjerio u pravcu začuđenog Slovenca. Naravno da drugarska reakcija nije izostala niti s druge strane. U retrovizoru sam vidio kako je frajer poludio od bijesa, urla, dere se, vrišti, divlja, skviči…I on meni pokazuje srednji prst. Lud je.  A ja hladan, totalno cool. Onako, kao ledeno hladni škropec u smiraj vrućeg ljetnog dana. Čaša, lagano zamagljena koliko je hladan.

I gledam lika kako se uzjogunio, mlada Slovenka ga smiruje, a on nemiran. Smješkam se u sebi samozadovoljno i pobjedonosno. Hrvatska-Slovenija 1:0. Pretekao me on nešto kasnije i usput nešto mahao. Ma možeš divljati do mile volje. Ignoriram ga, ali onako, pomalo bahato. Na prvom semaforu ja iza njega. Možda kakav rasplet? Očekivao sam da će izići iz auta i krenuti u okršaj, verbalni – fizički, svejedno mi je. Spreman sam. Ali nije, frajer je na zeleno krenuo i uz gas nastavio dalje. He he, koji papak mislim si. Hrvatska-Slovenija 2:0. A još sam i na njihovom terenu. Pobjeda je moja. Da me se ne shvati krivo, nemam ja ništa protiv Slovenaca, mogao je to biti i neki Hrvat, Mađar, Talijan. Situacija se poklopila tako da se to dogodilo u susjednoj nam Deželi.

Nemam običaj burno reagirati na ovakve ili slične situacije, ali bio sam isprovociran, a akcija najčešće izaziva reakciju. Ne volim te kvazi vozače koji misle da su najpametniji i da imaju neko nepisano pravo raditi na cesti što žele. Ma dajte se opustite. Uživajte u vožnji, slušajte glazbu, polako i sretno. Daleko od toga da ovakvih „žmigavih“ situacija nema i u lijepoj našoj, ali ovog puta riječ je o našim prvim europskim susjedima. Stoga kad se uputite u Sloveniju, bilo kao bjegunac, bilo kao turist, bilo po jeftine gume ili već nešto četvrto – na žmigavce zaboravite. U kružni tok ulazite bezobrazno i bahato, možda vam onda nadobudni slovenski vozači neće trubiti do iznemoglosti. Prihvatite europska načela vožnje i ne dopustite si da reagirate kao ja, pokazujući srednji prst Slovencu. To je nedopustivo, krajnje primitivno i nekulturno. Opravdano je jedino u slučaju ako se radi o potpuno nekontroliranoj i automatskoj reakciji. Stoga srednji prst u zrak i gremo v Slovenijo.

Jadranka i ja se rastajemo?

Prošla je ponoć prije par minuta, a nje još uvijek nema. Večera na stolu već je hladna, a baš sam si danas dao truda i pripremio večeru po njenom ukusu. Jadranka nikad nije komplicirala oko hrane. Voli jednostavne stvari. Riba i krumpir salata. To voli, a kupio sam i par kolača u susjedoj slastičarni. Javila mi je da kasni. Opet. I ta priča se ponavlja već mjesecima. Nisam više siguran da li da se ljutim ili da budem ravnodušan, ali nije mi svejedno. Razmišljam da se Jadranka i ja razdvojimo. Da ode svako na svoju stranu. Možda će tako biti bolje. I za nju i za mene. Razmišljam da joj to kažem već neko duže vrijeme, ali nekako kao da nemam dovoljno snage. Je li riječ o previše empatije, svega što smo prošli? Ne znam. Ali mogao bih to napraviti večeras. Znam da će biti neugodno iznenađena, ali ne mogu više ovako. Bojim se da sve to skupa više nema smisla.

Nije joj lako. Posebno u zadnje vrijeme. Nije da ju branim, ali ima zaista odgovoran posao.  Jadranka je izvršna direktorica u jednom poduzeću. Ima gomilu posla, obveza, sastanaka, prezentacija, a u posljednje vrijeme kao da se svo zlo ovog svijeta prevalilo na njenu firmu.  Nekako im ne ide. Nakupilo se svega, a i Jadranka je pod stresom. Točno osjetim to kada dođe doma s posla. Umorna, izmoždena. Brinu me i njeni podočnjaci koji su i više nego očiti zadnjih tjedana. Tempo joj je ubitačan. Ne znam da li jede redovito? A rekao sam joj da pazi, da uspori, da se čuva… Ne sluša, i opet i opet. Želim joj dobro, ali mora i sama biti svjesna da ovako neće moći dugo. Past će joj imunitet, dolaze hladni dani, viroze, gripe, bojim se da će se prehladiti.

Čujem kako se otključavaju vrata. Evo je. Konačno je stigla. Ulazi u dnevni boravak bez osmijeha na licu. Lagano namrštene bore na čelu odaju ju. Opet je zabrinuta. Hm. Opet nije dobre volje, a sve zbog posla. A koliko puta sam joj rekao da ga mijenja. Ima i drugih stvari kojima se može baviti, ali ne sluša … opet. Nemarno odbacuje sako na fotelju, skida mokasine i sjeda pored mene uz dugački uzdah olakšanja. Konačno je kod kuće. Bole ju noge, kaže i istovremeno mi ih pažljivo stavlja u krilo. Masiram joj otečena stopala i ljutim se. Opet prezentacija na kojoj je morala biti dobre volje, morala plesati i cupkati, a znam da to ne voli. I to nije prva takva u posljednjih nekoliko tjedana. Deseta, pedeseta, stota. Ma tko će ga znati.

Sjedimo u tišini neko vrijeme. Sklopila je oči, a ja joj još uvijek masiram stopala. Priča mi o poslu, o poduzeću, o kolegama. Nije joj lako. Bivši direktor, kojeg sam i osobno poznavao, završio je u pritvoru zbog financijskih malverzacija pa im je sud, odvjetnici, Fina, ne znam tko, blokirao žiro račun dok se to ne riješi, a pred njima je natječaj za neki posao. Pričala mi je još neki dan, kako je to posao godine, strašno značajan, potreban, važan. Toliko važan da je na vrhu liste prioriteta za nju i njen tim suradnika. Oni i još neko drugo poduzeće natječu se oko tog nekog posla koji je njoj strašno bitan i mora pobijediti na natječaju jer to će puno značiti za njeno poduzeće koje je trenutno na jako klimavim nogama. Imaju puno zaposlenih, unutar njih nekoliko grupacija, podmetanja. Situacija nije blistava. Svi rade na tom projektu, svi su usmjereni prema tom natječaju i nastoje pobijediti. Ma ne znam što komplicira i ona isto bez veze. Pa nije to pitanje života i smrti. Ili možda je?

Jada mi se kako je večeras kolega Darko ili Marko, ne trudim se pamtiti ta imena, cijelu prezentaciju stavio pod upitnik. Dogodio mu se lapsus, gaf, greška. Prilikom izlaganja njegovog djela, umjesto da klijente uvjeri kako trebaju prihvatiti upravo njihovu ponudu, klijentima je objasnio zašto ne smiju prihvatiti upravo njihovu ponudu.  Jadranku je to strašno razljutilo jer preveliki je ulog u igri da bi se događale kako ona kaže, takve početničke greške. Počela je vikati. Pšššš, smirujem ju. Govorim joj da se ne uzrujava, da neće to nitko uzeti za zlo. Pa i kolega je umoran od takvog tempa, događa se. Pa nije svijet propao zbog toga. E, moja Jadranka. Sve previše uzimaš srcu.

Htio bih ju zamijeniti. Ja sam već dugih sedam mjeseci bez posla. Kao i mnoge, tako je i firma u kojoj sam radio punih pet godina propala. Opet neka pronevjera, neki cirkus, stečaj, a mi djelatnici ostali bez posla. Već klasična hrvatska priča. Molio sam Jadranku da mi nađe neki posao jer znam da može. Na visokoj je poziciji, ima poznanstva, veze…, ali neće ili ne želi. Kaže da nisam još na redu. Pa mislim ako meni to ne može napraviti, pa kome onda može. A možda joj i odgovara ovakva situacija.

Kad god dođe, ja ju čekam. Brinem o njenom izgledu, laštim cipele, nosim te njene kostime na kemijsko. Svaki dan novi kostim. I tako u nedogled. A tek bluze. Ni sam ne znam koliko ih ima, a ima ih mnogo. Previše. Njih perem kod kuće. Osjetljive su tkanine u pitanju i ne želim da se oštete u kemijskoj čistioni. Kao da oni paze na te stvari. Ma briga njih. Bluze se peru na niskoj temperaturi i malom broju okretaja. To sam naučio u ovih par mjeseci koliko sam bez posla. I bitno je znati kako ih opeglati. Zahtijevaju zaista puno pažnje i visoku koncetraciju. I trudim se oko tih bluza. Dajem maksimum od sebe po tom pitanju. Tu je i gomila drugih kućanskih obveza. Nabavka namirnica, brisanje prašine, kuhanje, plaćanje računa, laštenje parketa. Uf, parketi su mi najmrskiji. Zimus smo ih dali pobrusiti i prelakirati. Majstori su zaista napravili dobar posao, a Jadranka voli kad se lašte kao ogledalo. Nju to veseli, mene fizički iscrpljuje, ali trudim se to napraviti svaki dan. Ili barem svaki drugi. Nisam Jadranki niti priznao kako ponekad ne laštim parkete svakodnevno. Popravim samo one djelove gdje je potrebno, a ostalo ostavim kako je bilo. Do sada nije primjetila razliku, nadam se ni da neće ubrzo jer znam da će biti ljuta. Takva je, autoritativna, oštra, ponekad nemilosrdna, a istovremeno dobra, pažljiva… Ljudi koji je poznaju, o njoj uvijek steknu nekakav krivi dojam. Ah, kako se varaju. Nije takva, vjerujte mi.

Priznajem, umoran sam od takvog načina života. Pa nisam ja domaćica. Ne mogu se brinuti o kućanstvu. Nije to lak posao i cjenim svaku ženu koja radi tu gomilu kućanskih poslova. Ja to više ne mogu.

I dalje priča o svoj gomili problema, o poduzeću, o nekim kolegama u koje je izgubila povjerenje. Pravim se da ju slušam i kimam glavom, a mislima sam daleko. Ljut sam jer nije ni takla večeru. Pa za koga sam kuhao. Razmišljam o tome da li da joj kažem da je gotovo. Ili sad ili nikad. Skupljam hrabrost, na vrhu mi je jezika da joj kažem… Hoću li moći? Ima li to smisla. Hoće li to biti preveliki šok za nju. Nakon svih problema na poslu još i to. Priznajem, mlakonja sam, papučar, nimalo macho. Bojim se njene rekcije, ali ne mogu više. Ne mogu i neću.  U sebi vrištim, galamim, bacam stvari, ljutim se, u afektu sam…. Sad. Sad ću joj reći.

Čvrsto joj pritišćem dlan, prestaje pričati, okreće glavu prema meni i upitno me gleda, kao da sluti što će biti.

Munjevitom brzinom u glavi vrtim cijeli film: da ili ne, sada ili nikada, što je bilo, što će biti, što će reći drugi, jesam li ili nisam ispravno postupio, gdje ću, hoće li ona moći dalje sama, što će biti s tim njenim prokletim natječajem, mimoza ili muškarčina, pobjednik ili papak, crno ili bijelo, krivnja njena ili moja….

Na koncu skupljam snagu…….. i izgovaram: Jadranka, gotovo je.