Slovencu sam pokazao veseljka

7 komentara

Većina nas svakodnevno u automobilu provodi oko sat vremena. Neki više, neki manje. Neću sad sitničariti oko točne minutaže, ali želim skrenuti pozornost da smo  u ovo ludo vrijeme kad svi nekud žure i tempo je postao koma, vezani uz auto, da se vozimo na posao (ako imamo sreću da ga imamo) ili se vraćamo od nekud. Idemo Htjeli ili ne, automobil danas više nije luksuz nego se profilirao kao potreba. Ja sam tip koji dnevno provodi u automobilu oko sat, sat i pol te napravim svaki dan oko šezdesetak kilometara.

Moja srednja klasa automobila meni je draga. Ne patim na to da moram imati mrak auto, da mora biti Mercedes, Audi ili već nešto „fensi“. Bitno mi je da ljeti radi hlađenje, a zimi grijanje. Postoji i CD player koji čita i mp3 i to mi je dovoljno za ugodnu vožnju. Naravno, tu je i velika pepeljara. O da, ja sam od onih koji puše u autu, od onih koji nepotrebne papire bacaju iza suvozačkog sjedala. Ja sam taj koji auto čisti svakih par mjeseci i ne robujem ja autu. Pa nisam ga otplaćivao pet godina da bih se mučio i čistio svaki dan. On služi meni, a ne ja njemu. Što se same vožnje tiče, volim se voziti umjereno. To znači da poštujem sva važeća ograničenja u gradu, propuštam pješake na zebri, dopuštam vozačima sa strane da se ubace, propustim, dajem žmigavce redovito…. Pazim što radim. I ono što je najbitnije, ne živciram se zbog drugih vozača. Potpuno mi je svejedno da li se netko vozi sporije ili brže, sve dok ne ugrožava moju sigurnost, ja sam totalno cool.

Tek neki dan izbacili su me iz takta. Ali ono, izbacili da sam fakat popizdio. Često me obveze odvedu u Sloveniju, imam nekih poslova tamo, nebitno za priču o kojim se poslovima radi. Nije ništa protuzakonito i odem u prosjeku u tu obećanu zemlju jednom tjedno. Ono što je fenomen kod Slovenaca jest činjenica da vrlo mali postotak, ma ono, sasvim mala mizerija, možda tek neki promil u odnosu na sveopću vozačku slovensku populaciju koristi pokazivač smjera ili narodski zvani žmigavac. I na to sam se već nekako naviknuo mada mi nije jasno da li se to u slovenskim „avto šolama“ ne uči, nema potrebe ili su jednostavno oni to prihvatili kao nepisano vozačko pravilo. I tako svaki put, a posebno na kružnim tokovima, moram predvidjeti, znati kuda će skrenuti. Što se kružnih tokova tiče, Slovenci ih posebno vole. O da, kružni tokovi njima su otkriće. Gdje god je bilo moguće nakalemiti kružni tok, oni su ga stavili. Slovencima su kružni tokovi fetiš. Čovječe, da ne povjeruješ koliko ih ima. Naprosto ih obožavaju, vole te kružne tokove, sve čekam kad će jedan dan osvanuti neki znak „dozvoljeno samo tri kruga“.

I tako ja krenem iz Slovenije prema domovini. Zaustavljam se na kružnom toku i čekam da tri auta koja su već bila u kružnom toku skrenu „negdje“. Naravno da žmigavci nisu bili uključeni. Oni se voze….. I teško mi je procijeniti kud će skrenuti koji od ta tri automobila. Ja, ne želim srljati u kružni tok jer mi zaista ne treba da me naguzi još neki Slovenac.

I čekam ja da se „fantji“ odluče kud skrenuti. U jednom trenu u retrovizoru vidim kako mi se velikom brzinom približava neki auto slovenskih registracija…. I stane on iza mene i sjedne na trubu. Da sjedne, frajer legne… i trubi i trubi i trubi. Nije to trajalo tako dugo kako zvuči, ali nekih desetak sekundi jest. Ubacujem informaciju da su u kružnom toku sada samo dva automobila.  Jedan je nestao, otišao valjda u Europu. I pogledam u retrovizor da vidim koji se to biser našao trubiti i živcirati. U retrovizoru vidim mlađi par, ona mirno sjedi, on manijakalno trubi i s njegovih usana čitam: „Je*o ti pas mater.“ i još nešto….potpuno nebitno što. Možda je spomenuo i nekakve „hrvaške kurbe profuknjene…“.  Nisam uspio razaznati.  Ovo sa psom, mojom majkom i glagolom bilo mi jasno kao dan. Nisam pogriješio, vjerujte mi da je bilo više no očito. Priznajem, u tom trenu izgubio sam kontrolu. Inače se ne dam samo tako izbaciti iz takta, ali ovo je bilo i za moje beskrajno strpljenje pretjerano.

Nisam kriv, stojim i čekam na ubacivanje u kružni tok i koji vrag sad on meni trubi, a k tome mi još spominje to što mi spominje. Potpunim automatizmom, bez ikakvih kontroliranih procesa od strane mozga, u zrak se digla moja desna ruka. Ne samo da se digla ruka, već su se prsti šake posložili upravo tako da je ostao stršati ponosno i gordo, samo moj srednji prst. Moja prenesno značenje za veseljka. I još sam bio toliko odvratan da sam vratio ruku malo unatrag i ponovno ju postavio u valjani položaj kako bi manijaku dao do znanja što mislim o njemu i njegovoj vožnji.

Pokazao sam Slovencu srednji prst i osjećao sam se dobro. O da, osjećao sam se prokleto dobro. Ovo sam napravio po prvi put u životu i bio sam ponosan na sebe. Bio sam ispunjen srećom i smirenošću. Pomješale su se emocije. U isto vrijeme sreća, uzbuđenost, smirenost, strah, sram…. Bio sam izvan sebe. Ali osjećao sam se prokleto dobro. Ponosan na sebe i svoj srednji prst koji sam usmjerio u pravcu začuđenog Slovenca. Naravno da drugarska reakcija nije izostala niti s druge strane. U retrovizoru sam vidio kako je frajer poludio od bijesa, urla, dere se, vrišti, divlja, skviči…I on meni pokazuje srednji prst. Lud je.  A ja hladan, totalno cool. Onako, kao ledeno hladni škropec u smiraj vrućeg ljetnog dana. Čaša, lagano zamagljena koliko je hladan.

I gledam lika kako se uzjogunio, mlada Slovenka ga smiruje, a on nemiran. Smješkam se u sebi samozadovoljno i pobjedonosno. Hrvatska-Slovenija 1:0. Pretekao me on nešto kasnije i usput nešto mahao. Ma možeš divljati do mile volje. Ignoriram ga, ali onako, pomalo bahato. Na prvom semaforu ja iza njega. Možda kakav rasplet? Očekivao sam da će izići iz auta i krenuti u okršaj, verbalni – fizički, svejedno mi je. Spreman sam. Ali nije, frajer je na zeleno krenuo i uz gas nastavio dalje. He he, koji papak mislim si. Hrvatska-Slovenija 2:0. A još sam i na njihovom terenu. Pobjeda je moja. Da me se ne shvati krivo, nemam ja ništa protiv Slovenaca, mogao je to biti i neki Hrvat, Mađar, Talijan. Situacija se poklopila tako da se to dogodilo u susjednoj nam Deželi.

Nemam običaj burno reagirati na ovakve ili slične situacije, ali bio sam isprovociran, a akcija najčešće izaziva reakciju. Ne volim te kvazi vozače koji misle da su najpametniji i da imaju neko nepisano pravo raditi na cesti što žele. Ma dajte se opustite. Uživajte u vožnji, slušajte glazbu, polako i sretno. Daleko od toga da ovakvih „žmigavih“ situacija nema i u lijepoj našoj, ali ovog puta riječ je o našim prvim europskim susjedima. Stoga kad se uputite u Sloveniju, bilo kao bjegunac, bilo kao turist, bilo po jeftine gume ili već nešto četvrto – na žmigavce zaboravite. U kružni tok ulazite bezobrazno i bahato, možda vam onda nadobudni slovenski vozači neće trubiti do iznemoglosti. Prihvatite europska načela vožnje i ne dopustite si da reagirate kao ja, pokazujući srednji prst Slovencu. To je nedopustivo, krajnje primitivno i nekulturno. Opravdano je jedino u slučaju ako se radi o potpuno nekontroliranoj i automatskoj reakciji. Stoga srednji prst u zrak i gremo v Slovenijo.

Jadranka i ja se rastajemo?

16 komentara

Prošla je ponoć prije par minuta, a nje još uvijek nema. Večera na stolu već je hladna, a baš sam si danas dao truda i pripremio večeru po njenom ukusu. Jadranka nikad nije komplicirala oko hrane. Voli jednostavne stvari. Riba i krumpir salata. To voli, a kupio sam i par kolača u susjedoj slastičarni. Javila mi je da kasni. Opet. I ta priča se ponavlja već mjesecima. Nisam više siguran da li da se ljutim ili da budem ravnodušan, ali nije mi svejedno. Razmišljam da se Jadranka i ja razdvojimo. Da ode svako na svoju stranu. Možda će tako biti bolje. I za nju i za mene. Razmišljam da joj to kažem već neko duže vrijeme, ali nekako kao da nemam dovoljno snage. Je li riječ o previše empatije, svega što smo prošli? Ne znam. Ali mogao bih to napraviti večeras. Znam da će biti neugodno iznenađena, ali ne mogu više ovako. Bojim se da sve to skupa više nema smisla.

Nije joj lako. Posebno u zadnje vrijeme. Nije da ju branim, ali ima zaista odgovoran posao.  Jadranka je izvršna direktorica u jednom poduzeću. Ima gomilu posla, obveza, sastanaka, prezentacija, a u posljednje vrijeme kao da se svo zlo ovog svijeta prevalilo na njenu firmu.  Nekako im ne ide. Nakupilo se svega, a i Jadranka je pod stresom. Točno osjetim to kada dođe doma s posla. Umorna, izmoždena. Brinu me i njeni podočnjaci koji su i više nego očiti zadnjih tjedana. Tempo joj je ubitačan. Ne znam da li jede redovito? A rekao sam joj da pazi, da uspori, da se čuva… Ne sluša, i opet i opet. Želim joj dobro, ali mora i sama biti svjesna da ovako neće moći dugo. Past će joj imunitet, dolaze hladni dani, viroze, gripe, bojim se da će se prehladiti.

Čujem kako se otključavaju vrata. Evo je. Konačno je stigla. Ulazi u dnevni boravak bez osmijeha na licu. Lagano namrštene bore na čelu odaju ju. Opet je zabrinuta. Hm. Opet nije dobre volje, a sve zbog posla. A koliko puta sam joj rekao da ga mijenja. Ima i drugih stvari kojima se može baviti, ali ne sluša … opet. Nemarno odbacuje sako na fotelju, skida mokasine i sjeda pored mene uz dugački uzdah olakšanja. Konačno je kod kuće. Bole ju noge, kaže i istovremeno mi ih pažljivo stavlja u krilo. Masiram joj otečena stopala i ljutim se. Opet prezentacija na kojoj je morala biti dobre volje, morala plesati i cupkati, a znam da to ne voli. I to nije prva takva u posljednjih nekoliko tjedana. Deseta, pedeseta, stota. Ma tko će ga znati.

Sjedimo u tišini neko vrijeme. Sklopila je oči, a ja joj još uvijek masiram stopala. Priča mi o poslu, o poduzeću, o kolegama. Nije joj lako. Bivši direktor, kojeg sam i osobno poznavao, završio je u pritvoru zbog financijskih malverzacija pa im je sud, odvjetnici, Fina, ne znam tko, blokirao žiro račun dok se to ne riješi, a pred njima je natječaj za neki posao. Pričala mi je još neki dan, kako je to posao godine, strašno značajan, potreban, važan. Toliko važan da je na vrhu liste prioriteta za nju i njen tim suradnika. Oni i još neko drugo poduzeće natječu se oko tog nekog posla koji je njoj strašno bitan i mora pobijediti na natječaju jer to će puno značiti za njeno poduzeće koje je trenutno na jako klimavim nogama. Imaju puno zaposlenih, unutar njih nekoliko grupacija, podmetanja. Situacija nije blistava. Svi rade na tom projektu, svi su usmjereni prema tom natječaju i nastoje pobijediti. Ma ne znam što komplicira i ona isto bez veze. Pa nije to pitanje života i smrti. Ili možda je?

Jada mi se kako je večeras kolega Darko ili Marko, ne trudim se pamtiti ta imena, cijelu prezentaciju stavio pod upitnik. Dogodio mu se lapsus, gaf, greška. Prilikom izlaganja njegovog djela, umjesto da klijente uvjeri kako trebaju prihvatiti upravo njihovu ponudu, klijentima je objasnio zašto ne smiju prihvatiti upravo njihovu ponudu.  Jadranku je to strašno razljutilo jer preveliki je ulog u igri da bi se događale kako ona kaže, takve početničke greške. Počela je vikati. Pšššš, smirujem ju. Govorim joj da se ne uzrujava, da neće to nitko uzeti za zlo. Pa i kolega je umoran od takvog tempa, događa se. Pa nije svijet propao zbog toga. E, moja Jadranka. Sve previše uzimaš srcu.

Htio bih ju zamijeniti. Ja sam već dugih sedam mjeseci bez posla. Kao i mnoge, tako je i firma u kojoj sam radio punih pet godina propala. Opet neka pronevjera, neki cirkus, stečaj, a mi djelatnici ostali bez posla. Već klasična hrvatska priča. Molio sam Jadranku da mi nađe neki posao jer znam da može. Na visokoj je poziciji, ima poznanstva, veze…, ali neće ili ne želi. Kaže da nisam još na redu. Pa mislim ako meni to ne može napraviti, pa kome onda može. A možda joj i odgovara ovakva situacija.

Kad god dođe, ja ju čekam. Brinem o njenom izgledu, laštim cipele, nosim te njene kostime na kemijsko. Svaki dan novi kostim. I tako u nedogled. A tek bluze. Ni sam ne znam koliko ih ima, a ima ih mnogo. Previše. Njih perem kod kuće. Osjetljive su tkanine u pitanju i ne želim da se oštete u kemijskoj čistioni. Kao da oni paze na te stvari. Ma briga njih. Bluze se peru na niskoj temperaturi i malom broju okretaja. To sam naučio u ovih par mjeseci koliko sam bez posla. I bitno je znati kako ih opeglati. Zahtijevaju zaista puno pažnje i visoku koncetraciju. I trudim se oko tih bluza. Dajem maksimum od sebe po tom pitanju. Tu je i gomila drugih kućanskih obveza. Nabavka namirnica, brisanje prašine, kuhanje, plaćanje računa, laštenje parketa. Uf, parketi su mi najmrskiji. Zimus smo ih dali pobrusiti i prelakirati. Majstori su zaista napravili dobar posao, a Jadranka voli kad se lašte kao ogledalo. Nju to veseli, mene fizički iscrpljuje, ali trudim se to napraviti svaki dan. Ili barem svaki drugi. Nisam Jadranki niti priznao kako ponekad ne laštim parkete svakodnevno. Popravim samo one djelove gdje je potrebno, a ostalo ostavim kako je bilo. Do sada nije primjetila razliku, nadam se ni da neće ubrzo jer znam da će biti ljuta. Takva je, autoritativna, oštra, ponekad nemilosrdna, a istovremeno dobra, pažljiva… Ljudi koji je poznaju, o njoj uvijek steknu nekakav krivi dojam. Ah, kako se varaju. Nije takva, vjerujte mi.

Priznajem, umoran sam od takvog načina života. Pa nisam ja domaćica. Ne mogu se brinuti o kućanstvu. Nije to lak posao i cjenim svaku ženu koja radi tu gomilu kućanskih poslova. Ja to više ne mogu.

I dalje priča o svoj gomili problema, o poduzeću, o nekim kolegama u koje je izgubila povjerenje. Pravim se da ju slušam i kimam glavom, a mislima sam daleko. Ljut sam jer nije ni takla večeru. Pa za koga sam kuhao. Razmišljam o tome da li da joj kažem da je gotovo. Ili sad ili nikad. Skupljam hrabrost, na vrhu mi je jezika da joj kažem… Hoću li moći? Ima li to smisla. Hoće li to biti preveliki šok za nju. Nakon svih problema na poslu još i to. Priznajem, mlakonja sam, papučar, nimalo macho. Bojim se njene rekcije, ali ne mogu više. Ne mogu i neću.  U sebi vrištim, galamim, bacam stvari, ljutim se, u afektu sam…. Sad. Sad ću joj reći.

Čvrsto joj pritišćem dlan, prestaje pričati, okreće glavu prema meni i upitno me gleda, kao da sluti što će biti.

Munjevitom brzinom u glavi vrtim cijeli film: da ili ne, sada ili nikada, što je bilo, što će biti, što će reći drugi, jesam li ili nisam ispravno postupio, gdje ću, hoće li ona moći dalje sama, što će biti s tim njenim prokletim natječajem, mimoza ili muškarčina, pobjednik ili papak, crno ili bijelo, krivnja njena ili moja….

Na koncu skupljam snagu…….. i izgovaram: Jadranka, gotovo je.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: